Drago Ćosić: Reprezentacija kao inspiracija

Objavljeno 6.01.2011

Reprezentacija kao inspiracija

Legendarni sportski novinar Drago Ćosić osvrnuo se na ulogu koju imaju Hrvati iz BiH u uspjesima hrvatskih reprezentacija

Uloga Hrvata iz BiH u uspjesima hrvatskih reprezentacija iznimno je kompleksno i široko pitanje. I teško je u kratkom tekstu odgovoriti na nešto što je gotovo nedjeljivo od svega što su sportaši Hrvatske kao samostalne države napravili do danas. Kronološki pak nabrojati najveće sportaše iz BiH i njihove uspjehe u hrvatskim izabranim vrstama skoro je nemoguće. Prateći godinama nastupe hrvatskih sportaša, posebno u danima stvaranja Hrvatske ponekad mi se čini da su Hrvati iz BiH bili jači zagovornici samostalnih nastupa u timu od onih koji su ovdje rođeni. Pri tome posebno vrijedi izdvojiti Hrvate koji su podrijetlom iz BiH, a nisu rođeni ni u BiH, ni u Hrvatskoj. To se osobito vidi kod sportova koji su jako eksponirani i do krajnjih granica razbuktavaju nacionalnu svijest i ponos, posebno na velikim natjecanjima poput nastupa hrvatske nogometne, rukometne ili recimo teniske Davis cup reprezentacije. Sjetite se samo s kakvim oduševljenjem je hrvatsku himnu, pjevao i ruku na srcu držao Miroslav Blažević kao izbornik naših nogometaša, Niko Kovač i njegov brat Rober ili recimo Marin Čilić koji je danas spreman žrtvovati pola sezone, iscrpljujući se do krajnjih granica, nerijetko igrajući do ponoći da bi osvojio jedan bod za hrvatsku tenisku reprezentaciju. Ćiro Blažević je u tome bio poseban fenomen. On je od svog Travnika, bake Kate ili nogometnih početaka u BiH napravio priču za sva vremena. Legendarni »trener svih trenera« nikada nije duhom otišao iz Bosne premda je svjetski putnik. Nakon što je preuzeo reprezentaciju BiH, znao sam ga podbadati da se zapravo kao onaj junak iz Cankareva Klanca vratio u Bosnu da umre tamo gdje je rođen, ali je nenadmašni Ćiro odgovarao da je to njegov dug prema Bosni, ali i to da će Hrvatska njega još trebati i da najbolje od Ćire tek slijedi. On je za BiH učinio više u godinu i pol boravka na klupi te reprezentacije nego svi BiH političari zajedno u 20 godina. O bronci u Francuskoj s Hrvatskom suvišno je trošiti riječi.

Kao dugogodišnji televizijski novinar koji je pratio gotovo sva najveća svjetska natjecanja, a bio sam na 6 ljetnih i 5 zimskih Olimpijskih igara, te isto toliko svjetskih i europskih nogometnih prvenstava, zapravo čovjek iznutra, moram reći da je posebno lijepo bilo pratiti uspone mladih kojisu dolazilido hrvatskog dresa. Nerijetko je naime, obilaznim putem pa zašto to ne reći i vezama u medijima, tražio način da se plasira vijest o tome da je neki mladi nogometaš zabio 2 pogotka za Basel, Hoffenheim ili Skvode. I onda kao usput opaska. Znate on je Hrvat. Ili njegovi roditelji su rođeni u BiH, ali su hrvatskog podrijetla. Putovi dolaska mladih talentiranih sportaša iz BiH do hrvatskih reprezentacija mogli bi postati pravi bestseler, kada bi netko imao vremena i mogućnosti prikupiti sve te priče i složiti ih u jednu knjigu. Izdvojit ću samo jedan primjer.

Malo ljudizna ili je znalo da je naš dragi Čarli Vedran Ćorluka rođen na Plehanu. Kada se stidljivo počeo pojavljivati na pragu prve Dinamove momčadi jedan gospodin kojem je Dinamo ručak i večera prišapnuo mi je, znaš Drago on je iz tvoga kraja. Nakon što smo se upoznali i otkrili zajedničke korijene uspostavili smo sjajan odnos i povjerenje koje teško netko može srušiti. I bez obzira što je danas, nakon mnogo muke član jednog od najboljih svjetskih klubova i ponosni član hrvatske nogometne reprezentacije, nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. Svaki naš susret, kada su okupljanja reprezentacije na redu, otprilike počinje ovako:

»Bog Čarli!« Bog Dragec! Kada si zadnji puta bio dolje? Ima li još koji Petrović ili Pranjić na vidiku u Komušini?«

Svako malo ćete čuti ili pročitati, premda oni to ne vole pa tako ni Čarli (nadam se da mi ovu objavu neće zamjeriti) kako su donirali dresove, lopte ili stol za stolni tenis klubu, školi ili crkvi. Oni jednostavno osjećaju potrebu da uzvrate onima koji su trenutačno u poziciji iz koje su oni krenuli u svijet. I ne žele od toga raditi veliku predstavu. Zanos pak s kojim susreću Hrvate navijače, djecu koja dolaze po autograme, suvenire ili samo malu fotografiju teško je opisati. Put i žrtva koju su dali da bi stigli do zvjezdanih visina, zbog koje im ništa nije teško, inspiracija su za tisuće mladih koji po Plehanu ili Širokom napucavaju neku loptu s nadom da će možda jednog dana obući taj isti dres i predstavljati Hrvatsku u Brazilu, Japanu, Australiji na nekom svjetskom prvenstvu ili Kupu. Za njih je on Svetinja.

Kako su primjeri najbolji putokazi u životu, spomenut ću vam samo jedan detalj. Za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj 2006. godine, u naš kamp Bad Bruckenau, na put dugačak 400 ilometara u jednompravcu potegnula su moja braća, rođena i odrasla u BiH koja dvadesetak godina žive i rade u Njemačkoj, sa svojim sinovima. A hvala Bogu imaju ih pet. Autogram, fotka ili dres nekog od naših igrača, premda su oni došli opremljeni u kockastom kao da su opljačkali neki dućan suvenira, bilo je pitanje života ili smrti. Nakon treninga ča i meni je bilo teško doći do igrača koliko je naših ljudi bilo u blizini reprezentacije. Stoga sam zamolio Niku Kranjčara i Niku Kovača da se poslije ručka spuste iz hotela do jednog restorana malo sa strane i učine mi tu ljubav da se klincima potpišu na te majice. I oni su to stvarno uradili. Svih pet dresova sutradan je uokvireno i danas stoje iznad njihovih kreveta u spavaćim sobama. Ostale dresove koje su Niko i Niko potpisali supruge moje braće morale su prati svaku večer kada bi klinci otišli na spavanje i sušiti kaloriferom ili fenom da bi sutradan bili spremni za školu. I tako mjesecima. Što zapravo želim reći. Hrvatski sportaši inspiracija sui nevjerojatan putokaz za životne izazove koji stoje pred svima nama. A nekako mi se čini da to posebno vrijedi za one koji su rođeni u BiH. Jer put kojim oni prolaze do hrvatskog dresa nekako mi se čini duplo duži i teži od onoga koji prolazi netko tko je odrastao u Dinamu, Hajduku, Podravci ili Splitu.

Drago Ćosić za Časopis Prsten, Udruga bosanskih Hrvata Prsten

  • Share/Bookmark
 

Ta objava še ni komentirana.

Komentiraj

Informacije za komentatorja
Preskok v novo vrstico se pojavi samodejno. Vaš E-Mail ne bo nikoli objavljen.


RSS vir za komentarje | TrackBack URL

Komentiranje iz tujine je omogočeno zgolj prijavljenim uporabnikom !